Htio bih da znaš
Htio bih da znaš, već par godina se dopisujen sa jednom Zadrankom, a o njoj znam samo da se zove Irena i njezin broj mobitela. Stvar je u tome što sam ju jedno vrijeme očajno bolno volio, za mene je postojala samo Ona. I ja za nju. No, dogodilo se tada nešto što mi je zapravo promjenilo tjek života, na jedan način, i to nisam nikad očekivao, da ustvari ne znam ide li na bolje ili na gore... Pomislio sam da s Irenom mogu imati sve, samo kad bi prvo mogao imati Irenu... Tad sam čak mislio otići k njoj, ništa me ne bi spriječilo. Ali, jednog dana ugledao sam nježno plavog anđela baš tu, pred svojim očima, i baš tada, nakon razmišljanja kako bih lako mogao izbjeći patnju za Irenom i naći nekog dostupnijeg, tu na dohvat usana. ;oj dirljivi anđeo zapravo mi je zadao mnogo novih dvojbi, a ne da mi je olakšao patnju, dapaće. No začudo, iako san mnogo puta žalio što sam upoznao tog anđela, nisam i ne mogu još ni sad izbrisati svoje osjećaje, a eto, u pitanju su već godine patnje i izgaranja, žar se ne gasi, kao tisućljetni vulkan koji spava, nitko ne zna kad će opet tlo podrhtavati, kada će lava poteći, ali svi znaju da hoće. Još sam u kontaktu s Irenom, svojim imaginarnim anđelom, koji mi je u dopisivanju toliko puta dokazao svoju ljubav, pa čak i kad su me obuzele tmurne sumnje. Sada evo za 21 rođendan, dobio san od nje toliko lijepu čestitku da se pitam mogu li osjetiti iskreniju ljubav od ove koju je izazvala ta obićna poruka. A zapravo nije nimalo obićna jer toliko je toga u njoj satkano. Mogla bi se sad zapitati, hej pa što je bilo s onim drugim anđelom? Pa eto, sa svojim anđelom kojeg bi lako mogao dodirnuti, a taj dodir bi mi toliko značio, sam isto u kontaktu. Nikada mi nije izjavila ljubav, ali na neki način to mi i ne pada teško, dovoljno mi je da postoji i da zna da ja postojim, jer, zapravo, bojim se njene ljubavi, takva dobrota mogla bi me natjerati do ludila, spoj toliko željene ljubavi sa ovom mojoj, koju inaće osjećam prema objema svojim anđelicama, bio bi kataklizmičan, u to ne sumnjam. Mnogo puta sam se pitao da li mi je draža jedna ili druga, i došao do pomalo nestvarnog zaključka: obje ih volim iz sveg srca i duše, za obje bih učinio ne sve nego apsolutno sve, ali ipak draži mi je moj anđeo koji mi je onog jednog običnog dana, a opet neponovljivog i urezanog u moje pamćenje, kao i nekoliko sljedećih godina, ostao u očima kao zrnce pjeska, pa onako ne možeš zatvoriti oči dok ti suze ne isperu sav smet... Samo, ovo zrnce ne želiš da suze isperu, ne želiš zatvoriti oči pred njim. Dakle, mogao bih izvući neki krnji zaključak da volim Irenu, no i da volim nježno plavog anđela, samo što se njega nisam spreman odreći. Za Irenu onako kao lijepi san, ne želiš da prestane, ali jednom se moraš probuditi i prekinuti idilu, koju ipak zakopaš negdje duboko u sebi, da ne umre, a za dohvatljivog plavog anđela u očima kao trenutak izbora, kada možeš izabrati sreću- spoznati da možeš zaustaviti bol i poduzeti korak naprijed prema izabranici tvog srca, ostvariri istu onu potisnutu idilu iz snova, ili ne učiniti ništa, i čekati neki drugi puta, neki drugi dan, neku drugu ljubav, neki odlučniji trenutak i nekog drugogo anđela. Ja više ne želim «neki drugi put». Ja želim tebe, jer poželio sam te i jučer, i prekjučer, i onog prvog dana jednako kao i sada. Ako mi možeš reći da si me ikada voljela, reći ću ti da san i ja tebe, ako mi možeš reći da voliš me i sada, reći ću ti da volim te još jaće, a ako mi moraš reći da ne voliš me niti ikad jesi, voljet ću te jednako jer ne mogu manje. Čak i ako izraziš želju da me zavoliš tek sutra, ja znan da volim te još od onog prvog jutra, pa ću tako dočekati i sutra.
Pošto sam sin jedinac (ne znam dal štikla kleca,po balaševiću,heh!), htio bih ti još pokušati dokazati da nisam sebičan, da upravo zato što nisam imao s kime, sada mnoge stvari i nadasve osjećaje želim djeliti. Često oni koji imaju braću, u djetinjstvu moraju sve djeliti s njima, naravno, no onda kasnije postanu vuci koji brane i nedaju svoje, a eto neki jedinci u djetinjstvu ne moraju ništa djeliti pa to kasnije onda požele ispraviti. Sve ovo o sebičnosti sam pisao jer kad sam govorio o strahu od tvoje ljubavi, zašto se ne bi taj strah javio i s tvoje strane, zar ne? E pa, u tom slučaju želio bih ti dati nešto za razmišljanje- ako se bojiš ljubavi nekoga tko te voli iz dna duše, ako se bojiš njega u blizini tebe, kada bi te čuvao i pazio, kako se onda ne bojiš biti sama na ovome svijetu, bez takve lijepe ljubavi i bez pažnje koja ti život učini ljepšim? A svako živo biće treba ljubavi i pažnje.
Nježno plavom anđelu u mojim očima odavna
|